Idem ti opet malo pisati, samo malo, tek toliko da ti se javim, da ti kažem kako se na trenutke osjećam glupo, beskrajno glupo, usamljeno, kao da sam sama samcata na cijelom svijetu i kao da samo tebe čekam da dođeš. Eto, vidiš, bez veze...ali kad ja jednostavno još ne mogu vjerovati da ti zbilja nećeš doći. Ana mi je danas poslala neke tvoje slike, pa ti na njima prštiš od života, zafrkancije, smijeha i onda da te nema. Teško je...zbilja je teško, ja sam još tu i moram naprijed, samo još ne znam kako. Možda kroz neko vrijeme uspijem složiti ove krhotine, pa tako zakrpana polako koračati u nekom drugom životu. Onoga koji sam imala nema više, nikada se ne može vratiti i sada se moram učiti živjeti ovaj koji je.
Čekamo još uvijek papire od tvoje nesreće i čini mi se beskrajno dugo, prošlo je više od dva i pol mjeseca, a nalazi još nisu došli. To me sve skupa još više pogađa, nikada neće biti kraja tomu, a ja samo istinu želim i ništa drugo. Šaljem ti nevidljivi lepršavi i svu svoju ljubav.
Post je objavljen 21.10.2013. u 22:05 sati.