Težak je svaki petak sine, svaki je teži i tužniji, vi ste petkom na večer izlazili van, družili se...i taj crni petak ste se trebali na večer družiti. Sve ste već dogovorili, a onda je sve stalo. U predvečerje petka, zaustavio se život i tvoj i moj i naše obitelji. Ostao je život tamo negdje prije 18:50. Do tada smo svi živjeli i radovali se našim danima, nema tebe, a mi zastali i ostali. Živimo sada neki drugi život, koji zapravo više i nije baš nešto što bi netko poželio živjeti. Sada nam valjda nitko više ne zavidi na životu, ne bi se nitko više mijenjao s nama. Bile su mi Tomislavova i Davidova mama, Tomislav nije mogao doći, ipak si kod njega proveo puno dana svog ranog djetinjstva, onih dječjih, školskih. Sjećanja sine ne umiru nikada, to mi nitko ne može uzeti dok je ovo malo razuma. Za neke si bio i ostao legenda, legenda koja se ne zaboravlja. Mami si bio sve na svijetu, i ne znam još kako će biti, kako će se ove rane još otvarati i zatvarati. Teško mi je danas i pisati, nekako ne ide ništa. Ni misli, ni riječi, ni bilo što...osjećam samo veliku prazninu, osjećam samo veliku tišinu. Volim te sunce moje, volim te, i šaljem zagrljaj.
Post je objavljen 04.10.2013. u 21:40 sati.