Evo mene u moj i tvoj kutak, evo da se ovako malo družim s tobom. Na sve načine pokušavam održati s tobom kontakt, na sve moguće i nemoguće načine, samo da nekako ublažim ovu tugu i bol za tobom. Ponekad tako jako nedostaješ da poželim vrištati do neba, ponekad me guši moja bol toliko da mi oduzima dah, a ja onda tražim kako naći malu utjehu. Odlazim do tebe, do Križa, molim, palim svijeće, pišem ti ovdje, ponekad neku pjesmicu, ali slaba sine utjeha u svemu. Nema tebe ljubavi, nema onog našeg vjetropira, o Boris da li znaš kako bolno nedostaješ, ne samo meni. Fališ cijeloj obitelji, a kako i ne bi kad si bio poseban, drugačiji...preživ, stalno ti je nešto trebalo, uvijek si nešto pitao, morao nekuda ići i sada te najednom nema u kući. Fališ svakog našeg trenutka, noći su mi najteže, tada si zbilja bio tu...zvao iz svoje sobe, mama ajde mi donesi...o da mi je još jednom čuti tvoj glas, da mi je samo još jednom čuti kako zoveš mamu. Mili moj sine, čežnja za tobom nikada minuti neće...želim samo, kad već moram živjeti, naučiti živjeti svoju bol, nositi je onako skrivenu u duši. Moja bol je još tako snažna da je svi vide, ne volim baš to, ali na žalost, ja to ne mogu skriti. Prevelika je i presnažna, naprosto vrišti iz srca i uma. I onda ti još neki tu bol i ranu povećaju svojim neumjesnim pričama koje samo stvaraju u meni jaču želju i inat da se uspijem boriti za ono što ti dugujem.
Znam ja da i ti to želiš, ti si bio uvijek borac za pravdu, uvijek nešto istjerivao...zato ja sada moram to učiniti za tebe. Volim te sine, u nadi da imaš svoj mir. Šaljem zagrljaj...onaj naš.
Post je objavljen 14.10.2013. u 20:39 sati.