02.08. - 02.10.2013. Dugo sine, predugo je ovo vrijeme. Dani su dugi, noći još duže. Nedostaješ svaki dan više. Znam, znam sve znam, ali ne mogu si pomoći. Tebi bi trebalo biti dobro, ja bih zbog toga trebala biti sretna, ali kako, kako kad mi ne govoriš, kako kad mi se ne javljaš? Tko mi može reći da majka može zaboraviti, da majka može preboljeti? Ima li netko hrabrosti reći, vrijeme čini svoje? Ne čini vrijeme ništa, vrijeme je za mene pojam koji više ne postoji. Za mene postoji jedino nada da ćemo se sresti, jedino to mi daje mrvicu snage za opstanak ovdje u ovom okrutnom svijetu stradanja, boli, patnje, bolesti, siromaštva, nasilja. Obitelj mi je bila sve na svijetu, sada više nije ista. Treba nam snage i volje da se ponovo okupimo, ujedinimo, onako kako smo nekada bili, a takvi ne možemo više biti. Samo smo slični nekoj obitelji koja je bila sretna, ujedinjena. Fali joj najljepši cvijet, mirisni pupoljak u samom otvaranju, slomljene grančice. Majka mora naučiti živjeti, mora, samo još ne znam kako. Nadam se da ću imati snage, zbog Ivana. On me zbilja još treba, ne bi bilo fer prema njemu. Treba mu mama bar još neko vrijeme, da se otisne u svijet, da osnuje svoju obitelj. Do tada imam zadatak brinuti o njemu, ali ako ti odlučiš doći prije po mene, ja sam spremna.
Neće te mama ljutiti, znam što bi ti meni sada rekao. Točno znam, zato ću ti samo reći volim te ljubavi moja, volim te anđele moj i šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi, najnježniji zagrljaj.
Post je objavljen 02.10.2013. u 19:32 sati.