Nekako su mi ove nedjelje baš posebno teške i puste. Nedjeljom smo bili na okupu pa još više nedostaješ. Preko tjedna, dok se radi manje se primjećuje, na trenutke zaboravim, valjda mislim da si vani negdje. Nedjeljom se stalno osvrćem, jer očekujem da te vidim tu negdje, a tebe nema, pa nema. Privikavati se na život bez tebe nije nimalo lako, kad si bio tako živahan i vidljiv posvuda. Kad sam bila kod tebe vidjela sam da si imao posjete. Obilaze tebe tvoji vjerni prijatelji, a jučer je u bečkoj katedrali i tebi svijeća gorjela, u Međugorju isto. Ljudi putuju, hodočaste i sjete se tebe, nekima si zbilja bio drag, oni drugi bi trebali barem šutjeti. Kad te već nisu voljeli, neka barem šute, neka barem ne izmišljaju i lažu. To je sve što želim od njih, neka te mrze u tišini. Znam da ti to smeta, uvijek si želio znati istinu. Ostavio si meni zadatak, jer ne znam je ni ja. Neka bude istina, kakva god bila...samo neka je pravedna. Mi nikada nikome nismo poželjeli zlo, pa nećemo ni sada u nadi da ćemo znati brzo što se zapravo dogodilo.
U mislima s tobom zauvijek, u mom srcu. Volim te i leti naš lepršavi u visine.
Post je objavljen 27.10.2013. u 18:27 sati.