Idem ti sine samo malo napisati prije nego što probam nešto raditi, ako uopće uspijem išta napraviti. Ti si još uvijek previše u mojim mislima da bih se ja mogla na nešto duže vremena koncentrirati. Tako mi je sada glupo bilo što raditi, jer meni sada nekako ništa nema smisla, a znam da moram, jer sam tu, jer sam još uvijek živa. Kako mi je, ne moram ti reći, ti to znaš i osjećaš. Dan za danom prolazi, ja sam još uvijek tamo negdje na početku...i trudim se pomaknuti, premda ne znam kako. Ne znam još to nositi, ja još čekam nekakvo čudo da se desi, ja se još nisam osvijestila od gubitka. Zapravo kada promislim o životu, sada mi se čini da nam dani život uopće nije lijep. Dok sam imala svoju potpunu obitelj nekako sam se s tim nedaćama u životu suočavala, tješila se da imam vas, da ima puno težih situacija u životima ljudi...gurala naprijed, borila se, nekada posustajala, ali...opet sam morala. Sada vidim da je zapravo sve jako bez veze, sama se borim cijeli život sa svojim tjelesnim hendikepom, koji me s godinama sve više pogađa i onda doživim ovakvu tragediju života poslije koje se čovjek nikada ne oporavi. Bliži mi se pedeseta godina, ne znam koliko ću još morati trpjeti na ovome svijetu, neki smo dobili teže križeve za ponijeti. Valjda ću jednom otkriti zašto toliko trpljenja. Ako je za spas tvoje duše sine, strpljivo će mama nositi svoj križ, koliko god bio težak ja ću ga vući, nositi, padati, moliti za snagu da ga nosim, samo da ti budeš dobro, da tvoja braća budu dobro. Meni je jedino to važno, jedino mi je obitelj bila oslonac i stub svega moga. Sada mi se okrnjila i nije više ista. Volimo se mi sine i dalje, ali smo ti jako tužni...nema tebe ljubavi naša. Ne znamo se više onako smijati, ne znamo se više radovati. S vremenom će neke stvari uminuti, samo će mama čekati dan kada će smiriti u tvom zagrljaju. Volim te sine, fališ mi jako...leti zagrljaj tebi u visine.
Post je objavljen 17.10.2013. u 21:06 sati.