Znaš Boris, evo mi stoji knedla u grlu, suza se spustila niz lice, ali moram ti reći, moram. Ti ćeš biti moj put, moje svjetlo, ja znam da ti želiš svoju mamu onakva kakva je bila. Polako sine, mama je tužna, mamu boli, ali ja ću pokušati učiniti ono što sam započela. Ako uspijem, tebi će biti posvećeno, samo iz jednog razloga. Ti si bio strašno ponosan na svoju mamu, ja imam oko sebe jedne divne ljude, ljude koji mi daju podršku, ljudi koji mole za tebe i našu obitelj. Imam nekoliko divnih prijateljica, nije lako ispuniti neka očekivanja, ali moram barem pokušati. Možda se uspijem izvući iz ove preteške boli, a znam da bi i ti to želio za svoju mamu, tatu i braću. Znaš, malo ti ih spominjem, ali ne mogu ti reći koliko se tata bori s tvojim gubitkom, znaš da je otvoreno pokazivao da si mu najmiliji sin, braća su izgubila poveznicu između sebe, ti si bio u sredini i bio nam sve. Zašto si morao otići tako rano, zašto moramo nositi svoju bol i tugu, to samo Bog zna, a mi živimo u vjeri i nadi da ćemo jednog dana svi opet biti zajedno i da tamo nema ni tuge, ni boli. Pišem ti, jer mi se čini da tako održavam s tobom duhovnu vezu, da ti znaš sve moje misli, da osjetiš koliko sam te voljela, koliko te volim. U našoj kući nema više radosti, ali ljubav je ostala. Ona ne može umrjeti, ljubav živi vječno, u toj ljubavi živiš i ti sine. Volim te i grlim najnježnijim zagrljajem.
Post je objavljen 12.10.2013. u 22:13 sati.