Naš život bez tebe

četvrtak, 03.10.2013.

...

Popodne, još jedno bez tebe. U ovo vrijeme ste bili svi tu negdje, sada najednom nema nikoga. Nema tebe, svi se razbježali nekuda. Samo ja tu sjedim i čekam, a ne znam što. Pojma nemam što čekam i što treba biti. Trebala bih nešto raditi, ono nešto suvislo, korisno za druge i mene. Ja se moram sada prisiliti ručak kuhati, spremati osnovne kućanske poslove koje sam obavljala rutinski. Meni je sada sve problem učiniti, mene ništa više ne veseli. Uz svoju najveću bol, sada su ponovo krenuli i oni fizički, oni s kojima se borim od djetinjstva, zadnjih par dana su intenzivni i zbilja sam umorna. Tako bih voljela zaboraviti na sve, na život, izbrisati sve...od sjećanja se ne živi. Sve što je bilo lijepo je nestalo, ostala su zadnja dva mjeseca, dva mjeseca tuge i boli koja me paralizirala i učinila od mene osobu koju ne poznajem. Ja sebe više ne poznajem, ja se moram suočiti sa sobom, drugačijom, promijenjenom. Ja nikada više neću biti što sam bila, ni ista majka, ni ista supruga, ni ista žena. Tvoj odlazak promijenio je naš život potpuno. Kad bih imala mogućnost, otišla bih zauvijek odavde...ostavila ovu bol ovdje, sve sretne dane i nestala, zaboravila tko i što sam bila. Kad bih mogla, a znam da to nije moguće, zato mi ne preostaje ništa drugo nego učiti i dan po dan koračati prema nečemu...tko zna čemu, što me čeka i kako će biti. Kako god, meni je sada sasvim svejedno, nemam želja, nemam planova. Jedna kolegica mi je rekla da sam živjela prebrzo, da sam radila previše i da mi je Bog poslao poruku da ne mogu tako. Samo sam je pitala, zar me nije mogao na lakši način zaustaviti, zašto nije meni osobno dao poruku. Zar sam morala ostati bez sina da stanem sa svim, da izgubim volju za borbom, radom, životom? Nije fer, ne.
Pitanja mi dolaze sa svih strana, ja sada niti na jedno ne mogu odgovoriti. Voljela bih samo da vratim sebe, kad znam da tebe ne mogu, ali sam potpuno svjesna da to nije moguće, ja jednostavno nikada više neću biti JA, nikada kakva sam bila, onakva dok sam imala tebe. Boris, oprosti! Oprosti mami što je boli, oprosti što je tužna, oprosti što suze teku niz lice. Ja sada ne mogu drugačije, ti to znaš, ti si najbolje poznavao svoju mamu, koje je voljela bezuvjetno i nesebično. Tako će i ostati, to je jedino ostalo. Volim te sine, stoji mi veliki grumen u grlu, suze naviru, ali ja volim.

<	listopad, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)