Sine moj, tako se nekada osjećam bez veze. Ne znam ni tko sam, ni što sam, ni kamo pripadam, niti kuda idem. Život mi se na trenutke učini potpuno besmislen, znam da ne smijem pustiti da me nosi, da me baca u ništavilo i crnilo. Međutim, čini mi se da je cijeli svijet zapao u nekakvo stanje beznađa, crnila. Ja sam bila puna nekog svog optimizma, ja sam htjela mijenjati svijet, ja sam htjela da svi budu dobro, da svima bude lijepo, da svi budu sretni, siti, da imaju obitelj i dom. I nikada, baš nikada nisam osvijestila sebe da to ne može biti. Sve do sada, sada znam da je svijet promijenio mene, ja više nisam ta koja želi mijenjati svijet, shvatila sam da sam nevidljiva pahuljica koja se rastopila istog trenutka kad je pala na zemlju. Sve što sada želim je samo mir moje nutrine, mir u našoj krnjoj obitelji, malo ljubavi i barem poneki trenutak radosti. Fali mi sine radost, nema je...samo nada da ćemo se jednom sresti. Bude mi jako teško kad vidim neke poznate ljude kako okrenu glavu od mene kao da me nisu vidjeli, valjda se boje moje boli ili što ja znam. Dođe mi da vrisnem i kažem: " Ne bojte se, ovo sam ja, ovo je moja bol, ne bojte se neću je dati nikome, ne želim je dijeliti s nikim. Dovoljno je samo da mi kažete dobar dan, ili samo kimnite glavom, nemojte bježati od mene" Ti si bio moj sin, ne možeš ti nikoga boljeti kao mamu. Tako mi fališ, dolaze dani sjećanja, a 02.11. biti će tri mjeseca od kada nisi s nama, tri mjeseca kako majka obilazi tvoj dom, svaki dan. Bila sam danas u sami sumrak, tako je tužno bilo. Donijela sam ti narandžastu svijeću, bila je to boja koju si ti najviše volio, sve podsjeća na tebe, kamo god krenem, kuda god se okrenem, a samo tebe nema. Samo sjećanja i tuga u srcu. Znam, nikada više moj život neće biti isti, nikada više one radosti u srcu...samo pokušaji, pokušaji življenja. Volim te sunce moje, volim te i šaljem onaj naš lepršavi, nevidljivi. Vrati ga ponekad, osjetiti ću lepršavost, samo ga nekada vrati.
Post je objavljen 28.10.2013. u 19:43 sati.