Počela je utakmica, tata gleda...ja sam jednu rundu već isplakala. Jednostavno ne mogu prestati, gledam te kako sjediš u fotelji i gledaš s tatom nogomet, kao nekada. Kako se naviknuti na život bez tebe, ja ne znam. Danas mi je jedna mlada žena koja ima tri dječaka rekla da svaki dan misli na mene, da misli na ženu koja je stalno nosila osmjeh na licu. Nema ga više, mama se zaboravila smijati...a kako i ne bih. Odnio si svoj i mamin osmjeh sa sobom, bio si uvijek nasmijan kao mama. S tvojim osmjehom otišao je i mamin. Tako mi je žao što se ne znam nositi s ovolikom količinom bola, ali tko bi i zamjerio. Čak se sada čudim sama sebi kako uopće mogu živjeti, jer sam mislila da se to niti ne može preživjeti. Sjećaš li se kako sam vam uvijek govorila da se pazite, da budete uvijek oprezni, odgovorni, da se čuvate, da vam se kojem nešto ne desi. Rekla sam vam da bi mama umrla od boli da se kojem od vas nešto dogodi, i naravno ti si morao komentirati. Šalio si se, znam...nisi znao tada da će se tvoje riječi obistiniti. E, sine moj, mama umrla nije, ali boli...boli toliko da na trenutke mislim da neću izdržati. Rekao mi je i jedan gospodin da mu je bratić poginuo u prometnoj nezgodi prije pet godina i da se teta nikada oporavila nije. Kako se može majka oporaviti nakon gubitka djeteta i to odraslog mladića koji je trebao osnovati obitelj, od koga sam unučad očekivala, radovala se tvojoj sreći. Znam, razumijem potpuno kakav me život očekuje...život koji zapravo više nije život. To je preživljavanje iz dana u dan, pokušaj nekakvog novog umjetnog života, koji ja na žalost moram živjeti. Glupo, gluplje ne može biti. Moram živjeti, moram naprijed, a sve na silu. To je zapravo nekakvo mučenje, trpljenje...i trebam ga prihvatiti, biti strpljiva, a tako sam slaba. Eto vidiš, dolaze mi tako nekada nepodnošljivi dani kada ne znam ni kako, ni kuda...izvlačim zadnje atome snage iz sebe, želim se podignuti iz ovoga sivila, a tako je nekada teško. Nedostaješ mi jako, jako...sve bih dala za jedan tvoj osmjeh i zagrljaj...samo da ne budem morala predugo čekati. Do tada ti šaljem onaj naš mali, nježni, lepršavi...volim te sine.
Post je objavljen 15.10.2013. u 21:03 sati.