Marketing
Jedanaesti petak
Evo, dođe i prođe još jedan dan bez tebe, jedanaesti petak kako si otišao zauvijek. Pročitala sam na jednom blogu ovako: "Toga smo dana umrli. Sahranili smo samo nju." E, tako je i kod nas sine, umrli smo i mi taj dan kad smo tebe sahranili, doslovce. Mi smo tu, tobože živi, ali nije to više život. Ovaj život nitko ne bi poželio živjeti, zbog tuge sine. Znaju to oni koji su izgubili svoje najmilije, posebno oni koji su sahranili dijete, to je najstrašnija sudbina koja može čovjeka zadesiti. Nikada neću zaboraviti kad su našoj Lindi psići uginuli kako je tugovala za njima, tugu u njenim očima...tako mi je žao bilo. Ona je tugovala za svojim mladuncima, a kako možemo znati kolika je njena tuga bila kada nije znala drugačije iskazati, nije znala reći. Ja ovdje tebi pišem da pretočim samo jedan mali, majušni dio u slova. Ja zbilja nisam u stanju nositi se sa ovolikom količinom tuge i boli, jer sam po prirodi bila drugačija osoba. Ja sam bila živa, ono kako si ti govorio; pun gas...tako sam živjela, planirala, radovala se. U tim planovima ste uvijek bili svi, bili ste moja snaga...i ti ode. Ode bez pozdrava, bez zbogom, bez doviđenja. Ponekada sam ljuta što sam ja živa, pitam uvijek zašto ti, a ne ja...ali znam da na to odgovora nema. Nema ni tvojih prijatelja k nama, možda se boje mojih suza i tuge. Ne znam, ali voljela bih da dođu, da znam da im je stalo...nema ničega sine. Samo tuga i bol i tvoja obitelj, ništa drugo. Idem sada probati još ono odraditi što sam sinoć započela...ljubim te i šaljem onaj naš lepršavi zagrljaj.
Evo jedna tvoja radna, i tu si nasmijan...
Ova je malo mutna, ali...osmjeh se vidi. Imao si jedinstven osmjeh.
Post je objavljen 18.10.2013. u 22:21 sati.