Nikada više, Boki moj,
radosti u našoj kući,
odnese sreću u raj svoj,
k nama ne želi nitko ni ući.
Svi se boje bola i tuge,
a ja im ga ne bih dala,
od kad' si poletio iznad duge,
nema smijeha, nema šala.
Osmjeh je umro, s tobom ode
a ti si se smijao, danju i noću
čekamo da dođeš u pohode,
makar u snu prekineš samoću.
Da se majka barem u snu smije,
da joj još jednom srce poskoči,
da se hladna kuća zagrije,
da vidim tvoje zelene oči.
Tvoja mama
< | ožujak, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.