Nemam kome reći, pa ću tebi. Nemam se kome žaliti pa tebi pišem, tebi koji nikada nećeš pročitati maminu bol, tebi koji si obilježio zauvijek moje srce. Lete slike ispred očiju, vraćaju me u neka dane kada si donosio sreću, kada sam te prvi put uzela u naručje, koliko sam noći probdjela uz tvoje dječje temperature, prvog rođendana u bolnici. Briga oko tvog hodanja, nikako nisi htio na noge...obilazak doktora, drugi put u bolnici od dvije i pol godine, naše selidbe, tvog plača u maloj školi, opet bolnica u Rijeci zbog komplikacija s vodeni kozicama, na desetke puta upale uha, na desetke puta angine. Toliko nježan, osjetljiv, moja strepnja za tebe je uvijek bila veća nego za braću. Oni su bili nekako otporniji na sve te dječje bolesti, ali ti si bio uvijek u svemu drugačiji. To sve meni nedostaje, kamo god otišla, gdje god bila ti si zvao, slao poruke, uvijek si imao nešto za pitati, reći. Sada mogu na kraj svijeta, nitko više mamu ne zove...pa se pitam, kakva je to povezanost bila. Nisam tada to uopće primjećivala, nekako mi se činilo da to radiš za sebe i braću...toga više nema i sada tako nedostaje. Stoji mi knedla u grlu...trebam se naučiti da te nema, da si nas fizički napustio, ali mi ne ide. Ne ide, nikako...ako preživim sve ove dane, ako se naučim živjeti sa svojim bolom, ako završim ono što sam započela, napraviti ću to sve za tebe. Zaslužio si to svojom ljubavlju, poštovanjem i ponosom koji si osjećao prema svojoj majci. Nastojala sam biti mama u pravom smislu te riječi, propustila sam mnoge stvari učiniti, ali sam vas beskrajno voljela. Jedino zbog čega sada mogu žaliti je to što te od smrti nisam uspjela sačuvati. Volim te sine moj, duša mi jeca...a ovaj moj nevdiljivi, lepršavi zagrljaj leti tebi put visina. Ja znam da ga ti osjetiš.
Post je objavljen 24.03.2014. u 21:33 sati.