Još jedan prođe, još jedan u nizu...ne brojim ih više sine. Ne mogu, nemam snage ni za to. Nemam snage za ništa, jednostavno ne ide. Što god probam ne ide...sve je stalo, a suđenje još nije ni počelo. Zapravo, nije ni bitno...tebe mi ništa neće vratiti, ali više od svega želim samo da se dokaže istina. Ja je znam, ali bih zbog tebe htjela da je znaju i drugi, samo istinu, to sam ti obećala tražiti, ti ne možeš govoriti, a bio si borac za pravdu. Već ta činjenica daje mi nadu da će se istina pokazati. U ponedjeljak će ti biti rođendan, tvoj 25.-i nedočekani. Kako će mama preživjeti taj dan, ne znam. Znam da ću do kraja života svaki dan bar jednom spomenuti tvoje ime, da ću svaki dan spustiti po jednu suzu. Dok se jednom ne sretnemo zauvijek, letjet će ovaj mamin nevidljivi, lepršavi u visine.
< | ožujak, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.