Budi me jutrom sunce,
šalje mi poruku neku,
valjda me želi sjetiti
na sreću davnu, daleku.
Rodih te davnog proljeća,
radost si moja bio tada,
svega se majka sjeća,
zaboraviti neće nikada.
Sićušno biće, kosice duge,
kao pahulja na mom dlanu,
postade majci izvor tuge
u jednom jedinom danu.
U sekundi nesta svega
što imali smo mi nekada,
nema više ničega,
samo živi još nada.
U proljeće neko koje će doći,
u kojem ćeš opet ti biti,
kada će majka s tobom poći,
i nikada se više vratiti.
mama
< | veljača, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.