Komentari

lilly27.blog.hr

Dodaj komentar (16)

Marketing

  • Ema

    Mojoj svekrvi je poginuo muz kad su imali tridesetak godina i cetvero male djece. Na sprovodu su joj zamjerili da joj carape nisu dovoljno guste. To su ljudi. Nemoj se zbog toga povuci ako ti je bilo lakse na fejsu medju ljudima koji razumiju...Jucer gledam zenu, pjeva sa mnom u zboru. Prije tri mjeseca sin joj je poginuo. Ona je nasminkana, lijepo odjevena i pjeva! Gledam je i divim joj se...njezino napaceno srce samo Bog vidi... Drago mi je sto ima snage i hrabrosti zivjet svoj zivot slobodna od ljudskih ocekivanja, onako kako ona zeli. Ako zli jezici govore o njoj, to je na njihovu sramotu.

    avatar

    23.04.2014. (11:18)    -   -   -   -  

  • Bookeraj

    bol boli, i bit će je još u životu, zato si treba makar malo olakšati, i malo pobjeći od nje, to nije sramota. ne treba se gristi ako čovjek želi biti sretan, to je prirodno.

    avatar

    23.04.2014. (12:09)    -   -   -   -  

  • Lilly

    Eh da, to su ljudi. Sve vide, samo ne vide nutrinu. Ne vide što se u mojoj duši događa, ne vide moju patnju. Vide samo što ja radim, što pišem, kako hodam, kako sam obučena. Oni o tome vode brigu, sramota me gdje živim. Sada uglavnom ne izlazim iz kuće, odem do doktora i groblja. Oni se neka i dalje vesele i komentiraju. Doći će i tome kraj...još to malo nade drži me na životu.

    avatar

    23.04.2014. (15:21)    -   -   -   -  

  • sanja

    Žalosno je što ljudi pričaju koješta i prave se prijatelji, bolje da mi takvi i ne prilaze. Jedino majke koje su sahranile svoju djecu mogu razumjeti jedna drugu. Meni su svašta govorili i sada mi govore. Neka govore i neka se naslađuju jer ne znaju što im nosi dan a što noć. Najgora je ljudska zloba. Nekada mi dođe da odem da mi se za trag ne zna, a kuda? Kome ostaviti moga anđela, tko će mu urediti grob, upaliti svijeću, posjetiti ga, staviti cvijetak na onaj teški mramor koji ga pokriva. To je moje sunce i moja krv bez koga se teško živi. U početku su ga posjećivali prijatelji, cura, rodbina od svijeća se nije moglo prići grobu, ali svako se uhvati sebe, a najzad tko ostane, mama. Mama jedino svoga anđela napustiti neće jedino će čekati dan da se ponovo zagrle pred vratima raja.

    avatar

    23.04.2014. (20:12)    -   -   -   -  

  • mercies spill

    Čak i psihijatrijska struka priznaje da se žalovanje jako razlikuje od čovjeka do čovjeka i da je svaki od tih načina ispravan. Ne obaziri se na govorkanja nego u potpunosti preuzmi ponos koji ti kao Borisovoj majci pripada. I moj Sin je nastradao zbog svoje iskrenosti i naivnosti. I dok pišem riječ "nastradao", pitam se potcjenjujem li ga njome. Ne želim ga sagledavati kroz smrt, želim prisvojti radost zbog dara Života, koji pobjeđuje smrt.

    avatar

    23.04.2014. (21:52)    -   -   -   -  

  • Lilly

    Sanja, javiti ću se kroz neko vrijeme. Ne znam što mi život nosi...jako se teško nosim sa trenutnom situacijom koja me snašla. Danas sam malo slagala Borisove stvari i našla jednu majicu koja je bila jednom na njemu i ostala neoprana. Znaš li kako sam je stiskala na grudi, znaš li kako sam ridala. Znaš zar ne, ti to znaš...to mogu razumijeti samo majke koje su svoju djecu ispratile na vječni put. Imam neki plan, ako mi Bog dozvoli da se ostvari javiti ću se.
    Sve vas grlim i želim da se naša djeca nađu tamo negdje kako smo se i mi našle ovdje.

    avatar

    24.04.2014. (00:28)    -   -   -   -  

  • LUNA

    Sve mame isto prolazimo, ali ne možemo biti sebične u svojoj
    boli.Ja imam još dvoje djece koja se isto tako teško nose sa gubitkom brata.Ako sam dobro razumijela i ti imaš još dvoje djece
    pa ne znam kako se oni nose?Moramo biti hrabre zbog njih , iako neznam kako.Malo je reći da je preteško..

    avatar

    24.04.2014. (11:47)    -   -   -   -  

  • Lilly

    Znam Luna, sve znam...ali trenutno si ne mogu pomoći. Osjećam se zbilja loše i ne znam kako ću se iščupati. Moji sinovi su već odrasli pa kako bude...ako ostanu bez mene već će se snaći. Ne ovise o meni, otisnuli su se već u život. Ja sam im samo oslonac u svakom trenutku, tu sam ako me trebaju, ali mogu preživjeti i bez mene.

    avatar

    24.04.2014. (16:20)    -   -   -   -  

  • sanja

    Luna trebaju nas druga djeca, ja volim svoje dijete ali on je čovjek živi u drugom gradu, suprug ode svojim poslom, a ja evo komentiram s vama i dovršavam ne znam ni sama što da li ručak ili večeru u ovo doba, a kome? Sada se idem spremiti i svome anđelu odnijeti tulipane i upaliti svijeću. Pomoliti se na njegovom grobu i polako nazad i tako dan za danom već godinama.
    Lili što se tiče majice ja imam već godinama i majice i posteljinu koju nisam oprala a i neću, kada bi to učinila imala bi osjećaj da sam ga izbacila iz kuće. Njegove stvari stoje sve na svome mjestu kako ih je ostavio , a ja samo obrišem prašinu. Njegove tenisice u kojima je igrao nogomet milijun puta sam izljubila jer su bile na njegovim nogama. I dalje ne mogu pisat.......

    avatar

    24.04.2014. (16:32)    -   -   -   -  

  • Lilly

    Da Sanja, slažem se...ti to radiš godinama. Kod mene su tek mjeseci u pitanju, još malo pa devet. I ja želim otići odavde, samo ne znam kako. Možda se nešto i dogodi pa odem, svijeću mu mogu zapaliti gdje god bila, misu nakane isto tako. Na grob doći kad god budem mogla, ali samo da se maknem odavde. Mi nismo dobili ništa u čemu je nastradao, ni majice ni hlačica, ni cipela. Ne znam gdje je to završilo. Bio je na obdukciji pa su valjda sve bacili, pojma nemam. Znam samo da nas tretiraju gore od svake životinje...iz autobusnog poduzeća čiji vozač ga je usmrtio nisu nam izraz sućuti poslali. Toliko o ljudskosti i suosjećanju. Ja jednostavno nemam riječi kojima bih opisala ljudsku bezosjećajnost.

    avatar

    24.04.2014. (21:58)    -   -   -   -  

  • sanja

    Mi smo dobili robu u kojoj je poginuo nakon 7 mjeseci u policiji, ali smo više puta tražili dok smo dobili. Uglavnom je bila u papirnatoj vreći sa imenom i prezimenom. Srezana u komade kako im je na obdukciji bilo najlakše skinuti. Sve sam oprala sašila i stavila pod ploču kada se grob uređivao, jer je to volio nositi.

    avatar

    25.04.2014. (05:46)    -   -   -   -  

  • Auroraisa

    ako osjećaš olakšanje kad pišeš - piši...istresi srce i dušu na koma papira ili u ovu limenu kantu...pusti neljude ...uvijek će govoriti ...
    tvoja bol je samo tvoja...niko je ne može ponijeti umjesto tebe

    avatar

    25.04.2014. (22:12)    -   -   -   -  

  • Lilly

    Nitko Auroraisa, samo ja znam kako se borim. Nema dana, nema noći...još malo pa će 9 mjeseci kako ga nema kući, a mama još uvijek čeka. Čeka svog izgubljenog sina da se vrati, a zna da je stvarnost surova i gorka.

    avatar

    25.04.2014. (23:30)    -   -   -   -  

  • Auroraisa

    ...moje srce te jako,jako razumije...stvarnost je surova i užasno gorka,ali živi u zemlju ne možemo...vjerujem da i kod tebe ima dana kad si više s onu stranu nego ovom ludom svijetu...izdrži...mama može sve,pa i takvu jaku bol...
    zagrljaj utjehe ti šaljem...

    avatar

    26.04.2014. (23:27)    -   -   -   -  

  • Željka

    Ljiljo moja, težak križ nosiš, ako ti uspiju natovariti još i grižnju savijesti samo zato jer se na ovaj način pokušavaš približiti Borisu pišući mu, onda će uspijeti u svom naumu - uništiti će te skroz. Digni glavu iz inata makar ti srce puca, to će ih najviše pogoditi, riješit ćeš se tih napasti zauvijek. Često si mi u mislima, najčešće na Svetoj misi kao danas... i Boris i ti... nemam riječi utjehe, jedino ti ostavljam iskreni zagrljaj.

    avatar

    27.04.2014. (21:15)    -   -   -   -  

  • Lilly

    Hvala svima koji razumijete. Teško je, zbilja je teško. Svatko na svoj način nosi. Nisam očekivala da razumiju moju bol, ali sam još manje očekivala da će to tumačiti na svoj način, ono najniže i najpodlije što može biti. Moj Boris živi u mom srcu, on za mene nikada neće umrijeti...volim ga jednako, moja ljubav prema njemu nije ništa manja. Ljubav prema njemu i dalje mu pripada...do susreta u vječnosti. Ja znam da me čeka, ja znam da će me povesti kada dođe trenutak. U tome je razlika između nas...mame koje su izgubile djecu odlaze sa osmjehom na licu jer znaju tko ih tamo čeka.

    avatar

    27.04.2014. (23:47)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...