Naš život bez tebe

nedjelja, 20.04.2014.

Uskrs bez tebe

Stiglo je uskršnje jutro, ljudi se okupljaju na Svetim Misama, oko obiteljskog stola. Ja sam nigdje, ja sjedim za kuhinjskim stolom sama u kući, sjedim i mislim o tebi. Gdje si ti sada? U svojoj boli sam shvatila da me nitko ne može razumjeti nego onaj tko je izgubio dijete. Tumačenja onih koji to nisu prošli, tipa nisi jedina i vrijeme čini svoje su tako isprazna. Vrijeme ne čini ništa osim korak bliže tebi. Ti tako nedostaješ u našoj kući, da se to ne može riječima iskazati, ponekad mi se čini da zidovi vrište zajedno samnom. Radost uskrsnuća trebala bi biti moja nada, vjera i ufanje...i jest. Kad bih to izgubila, izgubila bih razum...kad bih mislila da je kraj, da nema ništa. Ova nada u meni da me čekaš daje mi snagu za svaki udah, za svaki novi korak, za svaki novi dan koji preživim bez tebe. I sjećanja na naše zajedničke Uskrse, na jelo koje si volio. Nisam ovog Uskrsa napravila makovnjaču, to je bilo uvijek za tebe...tako si je volio. Nemam je ni snage napraviti i gledati kad ne znam tko bi je uopće jeo kad tebe nema. Nikada više ni jedan blagdan, ni jedan praznik, ni jedan rođendan neće doći da ja neću spustiti suzu. Plačem i sada sine, plačem jer me nitko ne vidi... ne smijem pred njima, vidim da im je onda teško kad me vide da plačem. Sama sa sobom mogu isplakati svoju bol, ne želim da me drugi vide jer neki zapravo uživaju kad vide nekoga da pati. Zašto je tako, zašto je ovoliko okrutnosti u ljudskim dušama nikada neću saznati. Zapravo sam shvatila da si ljudi tumače onako kako im odgovara, ne onako kako bi trebalo biti. Babica ti je u bolnici, sinoć je operirana i kad je odlazila rekla mi je da će nju njezin Boris čuvati...stalno si s nama u mislima i molitvama. Nema dana da te ne spomenemo, nema dana da mama ne zavapi Nebu. Sine moj, neka te uskrsli Gospodin primi u svoje naručje, neka ti svijetli vječno svjetlo, mir i blagoslov tvojoj mladoj duši. Šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine u nadi da ću te čim prije zagrliti. Moje vrijeme je stalo, tvoje postalo vječnost.

20.04.2014. u 10:23 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< travanj, 2014 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)

Opis bloga

02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.

Linkovi