Naš život bez tebe

nedjelja, 11.10.2015.

Uvijek i zauvijek

Ne znam sine da li da pišem ili ne? Uglavnom, ništa se bitno nije promijenilo u mojim mislima i osjećajima. Ja sam još uvijek ona mama koja neizmjerno trpi zbog tvog naprasnog odlaska. Nije još došao trenutak kada ću progovoriti, ali vjeruj blizu je. Sve što leži na ranjenoj duši će izići van. Ovo što sam ja doživjela i preživjela, ne svojom voljom, jednostavno nije za preživjeti. Zašto sam ja ostala i opstala zna samo Bog. To, da sam se promijenila iz temelja stoji. Nema više sine straha, nema bola koji boli više od tvog odlaska, nema stvari koja me može povrijediti nego što su me povrijedili ljudi, onda kada sam bila izgubljena u prostoru i vremenu. Napisati ću jednom kako je tekao proces moje kalvarije, doći će trenutak i za to. Neka, polako...ja nisam osoba koja bi se osvećivala, koja bi drugome poželjela loše. O tome će pobrinuti Netko iznad nas svih, Onaj koji poznaje sve. Onaj koji zna pakao kroz koji sam prolazila, koji zna za svaku moju suzu, koji zna svaku moju molitvu. Žao mi je Boris što ti nije dano živjeti, bio si ti jedno malo drugačije i neobično dijete. Valjda je bila slutnja da ćeš otići mlad, a ja sam tako polagala nade da ćeš upravo ti brinuti o nemoćnim roditeljima, jer si naprosto bio takav. U stvari, ne brine me ništa više...pustila sam da život ide svojim tokom. Živim ga jer sam živa, ali nema više u srcu životne radosti, ona je otišla zajedno s tobom. Znam da imam obitelj, oni su mi sve, ali ništa ne može biti jače i snažnije od tvog odlaska. Sve osude, sve laži, sve obmane netko će jednom morati opravdati...ima vremena. Za mene vrijeme i onako ne postoji, ono je prolazno pout našeg života, sve će to doći prije ili poslije. Nije ni važno kada ni kako, važno je jedino što znam da si u svakom trenutku samnom, ćutim to sine. Boli jedino što te ne mogu snažno zagrliti, tebe u drugoj dimenziji, ali...znam, vjerujem i ono što silno želiš to se može ostvariti. Ti znaš moju posljednju želju, i znam da ću otići s osmjehom na licu, onako kako bi ti želio. Sine moj, volim te beskrajno i neizmjerno, majčina ljubav ne umire nikada. Dok dišem, dišeš ti, dok moje srce kuca u njemu kuca i tvoje. Zagrljaj topli, nevidljivi, lepršavi let, leti...

11.10.2015. u 19:30 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< listopad, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)

Opis bloga

02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.

Linkovi