Sjedimo ja i tata jutros, pijemo kavu i zurimo svaki u svoju točku bez riječi. Šutnja je nesnosna, u našoj kući je oduvijek bilo živo, preživo. Ti si unosio živost. Iz sjećanja izvire tatin glas:"Ajde Boris, diži se!", a ti pospano iz kreveta odgovaraš:"Evo meee, jel´ kavica gotova?" Ja odgovaram da je, i tako svako jutro. Kako se priviknuti na ovu tišinu? Pa ti si bio taj koji je pokretao sve: šalu, smijeh, galamu, svađu...sve je kretalo od tebe. Mi sada šutimo, moje suze same teku. Nisam ih zvala, jednostavno se slijevaju same niz obraze. Odlazim u sobu, ne volim da me gledaju. Tata i Mišel piju kavu...neka je popiju u miru. Eto, samo da ti se javim...volim te i grlim najsnažnijim zagrljajem.
kolovoz, 2013 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.