Sjedimo ja i tata jutros, pijemo kavu i zurimo svaki u svoju točku bez riječi. Šutnja je nesnosna, u našoj kući je oduvijek bilo živo, preživo. Ti si unosio živost. Iz sjećanja izvire tatin glas:"Ajde Boris, diži se!", a ti pospano iz kreveta odgovaraš:"Evo meee, jel´ kavica gotova?" Ja odgovaram da je, i tako svako jutro. Kako se priviknuti na ovu tišinu? Pa ti si bio taj koji je pokretao sve: šalu, smijeh, galamu, svađu...sve je kretalo od tebe. Mi sada šutimo, moje suze same teku. Nisam ih zvala, jednostavno se slijevaju same niz obraze. Odlazim u sobu, ne volim da me gledaju. Tata i Mišel piju kavu...neka je popiju u miru. Eto, samo da ti se javim...volim te i grlim najsnažnijim zagrljajem.
Post je objavljen 16.08.2013. u 08:43 sati.