Nisam zaboravila sine, nisam. Svaki udah i sekunda života moga su s tobom. Samo ja ne znam što bih rekla, ni riječi više ne žele iz mojih usta. Dolaze i prolaze neki ljudi oko mene, pričam ja tako...ponavljam priču, sjećam se trenutaka detalja. Zašto sam tako zapamtila taj dan, zašto se sjećam kruha u tvojoj ruci noć prije. Kruha koji sam ja ispekla, koji si nekoliko puta okrenuo u ruci prije nego si ga krenuo jesti. Jesi li slutio da je to zadnji komad kruha koji jedeš? Tako bih željela znati zašto si odabran, ti, baš ti. Toliko života je bilo u tebi. Pokušavam složiti, sine moj, ove krhotine, polijepiti komadiće...neka ostanu brazde, moraju one tu biti, ali ne mogu ih još skupiti. Taman pomislim da ću sve sabrati i shvatim da jedan komadić fali, pa opet iz početka. Teče četvrti tjedan, a meni dušo moja vječnost...i nikada ovoliko dugo razdvojeni nismo bili svih godina našeg života. Tražim te pogledom u nebo, tražim te u plamičku svijeće, u kapljici vode, ali nema ničega. Voljela bih samo da mi se javiš, samo da kažeš kao što si uvijek govorio:
"Ne brini, tu sam...dobro je." Šaljem ti poljubac u nebeske visine, znam ja da me gledaš.
kolovoz, 2013 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.