Sine moj, prolazi 13 dan od kada te nema kući. Čekam te, a znam da nećeš doći. Pišem ti, jer vjerujem da možeš osjetiti moje misli, da možeš osjetiti moju bol, da vidiš koliko mi nedostaješ. Bio si dio naše obitelji 24 godine i 4 mjeseca, sada te odjednom nema. Naprasno ti je život prekinut u sekundi. Ja više nisam ja, naša obitelj nije više ista. Bio si tako poseban, tako drugačiji od svoje braće. Živio si brzo, sluteći valjda da će ti život biti kratak. Nema mjesta gdje te nije bilo, gdje se pilo, gdje se razbijalo, gdje se feštalo. Svima si govorio "moj prijatelj". Pišem, jer ne znam drugačije izraziti svoju bol. Pretačem je u slova nastojeći je smanjiti. Toliko mi fališ, odnio si dio mene sa sobom i znaj da će s tobom i ostati dok se ponovo ne sretnemo.
Sjećam se svih tvojih nepodopština, nestašluka, šala. Sjećam se tvojih lutanja s prijateljima, mojih neprospavanih noći i brige kada ćeš se vratiti. Uvijek si govorio:"Ne brini mama, znaš da će me to proći." i prošlo je. Taman sam se opustila, smirio si se, zaljubio, prestao lutati i kada sam se najmanje nadala izgubila te u sekundi. Pola sata prije nego što sam te zauvijek izgubila napisao si mi zadnju poruku na mobitel:"Ne brini, eto me za pol ure." A, mama je brinula, uvijek brinula u nekoj slutnji da bih mogla ostati bez tebe. Sine, ovo je prvi tekst koji ti pišem. Znaš da nije zadnji, osim...ako se nešto ne dogodi i mama ne bude mogla pisati. Volim te do bola. Sanjaj svoje nedosanjane snove i javi se mami jednim onim svojim osmjehom kakav si samo ti imao. Volim te...
Post je objavljen 15.08.2013. u 23:40 sati.