Sine moj, ma što da ti majka danas kaže. Pa kako ću ti reći da je svaki dan teži i duži...tko bi to razumio. Valjda to tako mora biti, valjda ćeš svaki dan faliti sve više, valjda je bolna istina pokazala da te zbilja nema, nema vjetra koji prohuji kroz kuću, koji puhne, napravi oluju i nestane, pa se opet vrati. Nema vjetra ni oluje, nema čak ni povjetarca da promiješa ovaj ustajali zrak u našoj kući koji se više ni disati ne može. Znaš, mislim ja tako svakog trenutka, svake sekunde na tebe. Vrtim život unatrag, nema više planova, nema radosti, nema nadanja...neka ide kako ide, zbilja me nije briga što će biti, neka bude kako biti mora. Molim Boga jedino da tvoja braća i Jan ostanu živi i zdravi dok sam ja s njima...sve ostalo u mom životu nema više nikakvu ulogu. Prepustiti ću životu da me nosi onako kako želi. Ne želim se više za ništa boriti, osim za istinu. To je sada jedina moja želja, da saznam pravu istinu i da ću živjeti toliko dugo da je saznam i obznanim svijetu. I znaš, nekako mi se čini da svi oni tvoji silni prijatelji baš i ne tuguju previše za tobom...nisam ni očekivala da će tugovati kao ja, mladi su život je pred njima...ali nekako mi se činilo da ćeš im ipak više nedostajati. Eto, sine...toliko za danas...ne mogu više, grlim te i ljubim...onako kako samo mama zna.
| kolovoz, 2013 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.