Sine, idem pokušati odspavati, probati sutra na posao. Probati kažem, jer zbilja ne znam kako će to ići. Tako mi se na trenutke čini da si tu...tako zaboravim...osjetim neku prisutnost, neobjašnjivu. Želiš li me utješiti, želiš li učiniti da pokušam misliti na nešto drugo? Trebam se pokrenuti, trebala bih živjeti...a znaš zapravo ne želim. Nije mi stalo, nimalo. Što će mi sada život, znam, znam...nemoj se ljutiti. Ivan me treba, tata me treba, Mišel me treba, Jan me treba, ali meni sada trebaš ti. Jesam li sebična? Mislim li samo na sebe i svoju bol. Nedostaješ svima, znaš...ali ja sam mama. Pod mojim srcem si rasao i srasao s njim, otkinuto je to sine, nije to srce više isto. Odnio si komad sa sobom...i ne, nemoj ga vraćati. Tamo i pripada, tamo neka ostane do ponovnog susreta. Grlim te, i molim te daj mi neki mig...da znam, samo da znam da ti je dobro.
Post je objavljen 18.08.2013. u 23:27 sati.