Znaš, svi mi govore, moraš ovo, moraš ono, ovako, onako. Imaš obitelj, oni te trebaju. Nemaju oni pojma koliko je to sada glupo, bol je sada jača od razuma, ne ide to tako. Izbriši i zaboravi da si imala sina 24 godine 4 mjeseca i 23 dana i sada ga nema. Kad prođe još toliko vremena, onda ću moći slušati što mi sada govore. Ne želim takvu utjehu, ja sam svjesna, na žalost...previše svjesna svog postojanja i svoje boli, ali rana je tako svježa. Sine...tri tjedna je danas...mami vječnost i trenutak. Svakim danom je teže, svakim danom nedostaješ više. Nemam volje boriti se...puštam život da me nosi. Kako god nanese prihvaćam, i jedino što sada želim znati je ono što sam ti obećala, a to je ISTINA. Volim te, sunce moje, volim te anđele moj.
| kolovoz, 2013 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.