Kako ti nedostaješ u našoj kući. Bože moj, puna nas je kuća uvijek bila...ostalo nas šestero, a izgleda pusta kuća. Ti si bio taj koji je stalno nešto unosio u naš dom. Od tebe su krenula sva događanja, bilo sprdnja, bilo šala, bilo galama, svađa. Zujao si kao pčela na sve strane, uvijek si imao nekog posla, uvijek si morao nekuda ići. Zato je i bilo živo, ti si bio tako živ...i onda od jednom muk. Kako se priviknuti na ovu nesnosnu tišinu. Toliko si planova imao, da si živio 100 godina jedva bi ih sve ostvario. Kako sam se radovala tvojoj ljubavi...uvijek si bio zaljubljen. Najednom si se ozbiljno zaljubio, imao hrpu planova...djevojka mlada, premlada, ali ti si odlučio čekati koliko treba. Razgovarali smo o tvojoj ljubavi, mama te savjetovala, govorila o strpljenju i povjerenju. Tako si se bojao za nju...bila je tvoja princeza...na sve si bio spreman za njenu ljubav. Sada je sve nestalo, nema više planova, nema više mamine nade kako ćeš mi podariti malenu djevojčicu...uvijek sam govorila da ćeš imati malenu djevojčicu... nema više nade, nema nade da ću te ponovo zagrliti, nema nade da ću tvoje dijete držati u naručju. Boli to, sine moj. A koga briga za majčinu bol, ne razumije to nitko...i bolje. Zapravo ne želim da me netko razumije, ne želim svoju bol dijeliti s nikim...ti si bio moj sin i moja bol je moja bol. Moja tuga je moja tuga...Zovem te da dođeš po mene...opet me ne slušaš. Tvrdoglav si...znam, imaš puno mojih karakternih osobina...ali ne ljutim se. Doći ćeš ti kad dođe moje vrijeme...ja znam čekati, čekati ću te kao što sam te uvijek čekala. Volim te...
Post je objavljen 24.08.2013. u 12:23 sati.