Evo mame da se malo s tobom druži. Znaš, zapravo ne znam što da ti kažem...tako su svi dani jednaki, ništa se ne mijenja...samo što je svaki nekako tužniji i stvarniji. Činjenica da te nema kući je toliko okrutna da ja stvarno ne znam od kuda crpim snagu, kako uopće živim, što me gura naprijed. Možda ti mami šalješ nešto što ja ne razumijem, ja znam da si i danas bio u mom snu...znam, osjetim tvoju prisutnost, ali ne sjećam se sna. Možda ti ne želiš, možda mi hoćeš poručiti da si dobro, da ne brinem. Uvijek si mi govorio, ne brini mama. Sjetila sam se jednog od tvojih lutanja s prijateljima, pa kad si došao kući ja sam se rasplakala jer sam se brinula, kako za tebe, tako i za tvoje prijatelje, a ti si me zagrlio i rekao: "Ma nemoj plakati mama, znaš da će me to proći:" I prošlo sine, prošla su sva tvoja lutanja, nestašluci, šale...odluta ti zauvijek u nebeske visine. Kad bi samo znao kako mi nedostaješ, kako bi se mama rado mijenjala s tobom. Sada pokušavam učiniti nešto od ovog srušenog života...promijenila se mama sine, ne poznaješ ni ti ovakvu mamu. Otišlo je s tobom sve, svi planovi, čežnje, želje...mama ima samo jednu želju...zagrliti tebe čim prije bude moguće, a do tada leti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.
Post je objavljen 09.12.2013. u 22:20 sati.