Naš život bez tebe

ponedjeljak, 09.12.2013.

...

Evo mame da se malo s tobom druži. Znaš, zapravo ne znam što da ti kažem...tako su svi dani jednaki, ništa se ne mijenja...samo što je svaki nekako tužniji i stvarniji. Činjenica da te nema kući je toliko okrutna da ja stvarno ne znam od kuda crpim snagu, kako uopće živim, što me gura naprijed. Možda ti mami šalješ nešto što ja ne razumijem, ja znam da si i danas bio u mom snu...znam, osjetim tvoju prisutnost, ali ne sjećam se sna. Možda ti ne želiš, možda mi hoćeš poručiti da si dobro, da ne brinem. Uvijek si mi govorio, ne brini mama. Sjetila sam se jednog od tvojih lutanja s prijateljima, pa kad si došao kući ja sam se rasplakala jer sam se brinula, kako za tebe, tako i za tvoje prijatelje, a ti si me zagrlio i rekao: "Ma nemoj plakati mama, znaš da će me to proći:" I prošlo sine, prošla su sva tvoja lutanja, nestašluci, šale...odluta ti zauvijek u nebeske visine. Kad bi samo znao kako mi nedostaješ, kako bi se mama rado mijenjala s tobom. Sada pokušavam učiniti nešto od ovog srušenog života...promijenila se mama sine, ne poznaješ ni ti ovakvu mamu. Otišlo je s tobom sve, svi planovi, čežnje, želje...mama ima samo jednu želju...zagrliti tebe čim prije bude moguće, a do tada leti onaj naš nevidljivi, lepršavi u visine.

09.12.2013. u 22:20 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< prosinac, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)

Opis bloga

02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.

Linkovi