Evo sam pomiješala dane, mislila sam da je petak, valjda više ne znam ni dane posložiti. Pa se sjetim da je petak ipak sutra, kažu petak 13. Nisam ja praznovjerna, ali taj petak je nekako previše zaokupljen u našoj obitelji. Iz više razloga...rođeni ste na petak ti i jedan brat, ali druga strana je da ste mi svi najmiliji otišli u petak. Ti, tata i baka...zašto sve petkom ne znam, ali ne vilom ga više, jednostavno ga ne volim. Nije to dan u tjednu kojem se mogu radovati, a zapravo nema ni jednog više kojem se radujem. Svi su oni meni isti. I znaš, baš sam se promijenila, mijenja se moja nutrina, svi moji pogledi na svijet...za mene je zapravo sada počeo jedan potpuno novi i drugačiji život. tako bih voljela da ti mogu reći nešto novo, nešto lijepo da se dogodilo u ovoj našoj tužnoj kući, ali nema...nema ništa novo od kada ti nisi s nama. Pusta i tužna je naša kuća i nema naznaka da će skoro biti bolje. Ja se bojim ovih blagdana, bojim se života jer je tako okrutan. Tako sam malo trebala, tako malo željela i sada sam to najdragocjenije izgubila. Ne mogu ti reći da sam obilježena do kraja života, ali jesam sine...ja sam majka koja je izgubila dijete. Nisam jedina, ali sve majke koje su izgubile dijete mogu se nazvati majkama hrabrosti, sve one koje su se uz tu bol uspjele održati na životu. Znaš, tvoja soba stoji još uvijek onakva kakva je bila, tvoja odjeća stoji u ormarima...nema nitko hrabrosti u nju ulaziti...jednog dana ću morati, znam.
I što da ti kažem drugo nego ono što ću do kraja života izgovarati svaki dan, volim te do bola, nedostaješ mi do bola i tako će biti dok se ne smirim pokraj tebe. Do tada će letjeti ovaj naš lepršavi, nevidljivi u visine.
Post je objavljen 12.12.2013. u 22:00 sati.