Naš život bez tebe

četvrtak, 12.12.2013.

...

Evo sam pomiješala dane, mislila sam da je petak, valjda više ne znam ni dane posložiti. Pa se sjetim da je petak ipak sutra, kažu petak 13. Nisam ja praznovjerna, ali taj petak je nekako previše zaokupljen u našoj obitelji. Iz više razloga...rođeni ste na petak ti i jedan brat, ali druga strana je da ste mi svi najmiliji otišli u petak. Ti, tata i baka...zašto sve petkom ne znam, ali ne vilom ga više, jednostavno ga ne volim. Nije to dan u tjednu kojem se mogu radovati, a zapravo nema ni jednog više kojem se radujem. Svi su oni meni isti. I znaš, baš sam se promijenila, mijenja se moja nutrina, svi moji pogledi na svijet...za mene je zapravo sada počeo jedan potpuno novi i drugačiji život. tako bih voljela da ti mogu reći nešto novo, nešto lijepo da se dogodilo u ovoj našoj tužnoj kući, ali nema...nema ništa novo od kada ti nisi s nama. Pusta i tužna je naša kuća i nema naznaka da će skoro biti bolje. Ja se bojim ovih blagdana, bojim se života jer je tako okrutan. Tako sam malo trebala, tako malo željela i sada sam to najdragocjenije izgubila. Ne mogu ti reći da sam obilježena do kraja života, ali jesam sine...ja sam majka koja je izgubila dijete. Nisam jedina, ali sve majke koje su izgubile dijete mogu se nazvati majkama hrabrosti, sve one koje su se uz tu bol uspjele održati na životu. Znaš, tvoja soba stoji još uvijek onakva kakva je bila, tvoja odjeća stoji u ormarima...nema nitko hrabrosti u nju ulaziti...jednog dana ću morati, znam.
I što da ti kažem drugo nego ono što ću do kraja života izgovarati svaki dan, volim te do bola, nedostaješ mi do bola i tako će biti dok se ne smirim pokraj tebe. Do tada će letjeti ovaj naš lepršavi, nevidljivi u visine.

12.12.2013. u 22:00 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< prosinac, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)

Opis bloga

02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.

Linkovi