Naš život bez tebe

nedjelja, 08.12.2013.

...

Riječi koje ovdje pretačem u slova da bih izrazila svoje osjećaje, svoju bol zapravo ništa ne znače. One su samo svjedok mog bola, sama sebi pokušavam olakšati nešto, što se olakšati ne može. Piše mama tebi, žali se...a ti šutiš. Uporno šutiš, a nikada šutio nisi, uvijek si imao nešto za reći, komentirati, nekada i previše, a sada muk...šutiš do bola, ova šutnja ubija. Tako sam te molila danas da se javiš, ja čekam...ja se neću nikada prestati nadati, ja tako silno želim vidjeti tvoje lice obasjano svjetlom, ja želim vidjeti tvoj čarobni osmjeh, ja želim čuti kako pjevaš (samo si ti pjevao u našoj kući) ja želim...ja se nadam. Nikada moja nada i čežnja neće prestati, dok budem disala ja ću se nadati...nisi nas smio ostaviti. Previše si tuge i praznine ostavio u našoj kući, nikada više neće biti isto...ne može biti. Sjetila sam se danas kako sam jednom govorila kad ste bili sva trojica kraj mene. Znam da se tada desila neka nesreća i da sam rekla, dečki pazite na sebe, ja se bojim da se kojem nešto ne dogodi, znate da bi mama umrla od tuge. Zašto sam to išla govoriti, ja ne znam. Šutjeli ste sva trojica, ni jedan nije prozborio niti riječ, samo je tvoj pogled u moje oči ostao zauvijek u mom sjećanju. Bio je to pogled koji je izražavao nešto što ja ne mogu protumačiti, ali mi se sada čini da je bio pogled suosjećanja, kao da si htio poručiti, nećeš mama umrijeti od tuge, ali biti ćeš zauvijek tužna.
Blizu su blagdani, svi su u nekom blagdanskom raspoloženju...ja bih se najradije izgubila negdje u prostoru i vremenu da ne moram nikoga vidjeti, nikoga sresti. Želim svima da budu sretni, da imaju svoj blagoslov, obitelj...ali mi je teško primati dobre želje koje jesu izrečene u najboljoj namjeri, ali ja nisam sretna...ja to nikada više neću biti. To je jednostavno nemoguće...ja se mogu radovati tuđoj sreći još uvijek, željeti svakome dobro...ali ja osobno nikada neću biti sretna. Volim te ljubavi majčina i šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u nebeske visine sve dok i ja ne doletim i stisnem te zauvijek u svoje naručje.

08.12.2013. u 19:53 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< prosinac, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)

Opis bloga

02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.

Linkovi