Sjedim, suze klize niz lice i pitam se po ne znam koji put, što je ovo? Kakav je ovo sada život, kako dalje...kuda, na koji način. Nekako mi se čini, ili mi se samo čini da sam pogubila sve konce u rukama, da ne znam više ni kamo, ni kako, ništa mi više ne govori ništa. Kakva je ovo bol koja neda živjeti, disati...neda mi koraka naprijed. Budi hrabra, budi jaka, imaš obitelj, oni te trebaju...ti to možeš...kako to dobro zvuči, a nitko ne zna koliko snage treba biti hrabar i jak, prkositi bolu koji para dušu, srce, razum. Dok drugi spremaju doček nove godine tvoja mama tebi traži kuću, kakvu ću ti kuću graditi ovoga proljeća. Želim da imaš najljepši dom, ti si to zaslužio svojim životom, svakim svojim danom na Zemlji, svakim osmjehom koji si mi pružio i u konačnici svakom brigom, bolešću i ranom. Sve što sam imala nestalo je u trenu...ništa više isto nije, nikada više biti neće. Čini mi se da svi gubimo tlo pod nogama, obitelj mi se rasula, mi svatko na svoj način proživljavamo svoju bol, a ja bih kao trebala sve držati na okupu. Ne ide, jer nemam snage...ne mogu ja sada i druge tješiti...ne mogu. Boli svih, ja to znam, ali ja sam mama...mama koja je izgubila sina, mladića na pragu života, koji je mami trebao biti sve kad ostari, jer ja znam da bi ti brinuo o meni. Sada više ništa ne znam...i bolje da ne. Da sam znala što me čeka u životu ne bih ni ove godine doživjela, skratila bih svoj životni put na vrijeme, sada je kasno za sve...sada samo moram čekati. Idemo sutra na duhovnu obnovu u nadi da će Isus dotaknuti ovo moje ranjeno srce i pružiti bar malo nade. Volim te sine mili, šaljem ti onaj naš lepršavi, nevidljivi u visine.
Post je objavljen 28.12.2013. u 21:36 sati.