Kapaju sine dani, jedan za drugim, nizaju se kao preslikani, nekad loši, nekada lošiji i teži. Ne znam zašto se ja nadam, da ću nešto doživjeti, da će me pokrenuti, da će biti moja snaga za naprijed. Ne bih htjela ispasti kao žrtva, jer ja to nisam...ti si za nešto žrtvovan, ja samo patim za tvojom fizičkom prisutnošću. Silno mi nedostaješ, nije malo u 24 godine imati bebu, dječarca, mladića i kada krene prema životu, život stane. To boli...boli mamu sine, nikada nikome ne želim da iskusi tu bol. Nikada nitko ne zna što ga sutra čeka, nitko se ne nada da će baš dijete izgubiti. Bojala sam se uvijek, ali nisam mislila da će mi se upravo to dogoditi. Na žalost, ti si nas sve ostavio u nevjerici. Bio si baš poseban i opustošila nam obitelj tvojim odlaskom i sada učimo sine kako ćemo naprijed. Neću ti više danas ništa pisati, možda sutra bude više i bolje. Brz obzira da li su ovdje napisane dvije riječi ili tisuću, jednako te volim, jednako mi nedostaješ. Šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u nebeske visine.
Post je objavljen 10.12.2013. u 21:51 sati.