Sine...ne znam što da ti kažem u ove pred blagdanske dane. Svi nešto kupuju, spremaju, raduju se Božiću, novoj godini...a mene boli...boli nesnosno. Nemam se čemu radovati, nemam se čemu nadati. Dani prolaze jedan za drugim, hladno je, svaki dan hladnije, u mom srcu se stisla neka tuga i neće van. Nema meni ni Božića, ni nove godine...svaki dan je meni isti. Samo si ti predmet razgovora u našem domu, samo o tebi se stalno priča. Uvijek ćeš ti biti tu...u našim mislima, sjećanjima, srcima. Volim te sine moj i šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u nebeske visine.
< | prosinac, 2013 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.