Marketing
Četiri mjeseca
02.08. - 02.12.2013.
Četiri mjeseca tuge, bola, tišine, nemoći, bijesa. Svi mogući osjećaji su protutnjali kroz moju glavu, tijelo, dušu, um. Niti jedan od njih mi nije donio ništa, nikakve promjene. Samo se ljubav ugasila nije, jedino ona živi. Ljubav prema tebi, ostatku obitelji i Bogu. Jedino mi vjera pruža nadu i utjehu da nije kraj, da me čekaš tamo negdje gdje nema patnje, boli, stradanja. Tamo gdje počinje život vječni, život radosti i ljubavi napaćenih duša. Sine, ja čvrsto vjerujem da si ti sada anđeo. Majka zna kakvo si ti dijete bio, razmišljam stalno o tebi, prisjećam se koliko si uvijek svima bio na usluzi, svima si htio udovoljiti, pomoći. Nekada sam ti govorila da činiš previše za druge na svoju štetu, znam da nisi znao drugačije. Zapravo si bio moja preslika, naivan, dobrodušan, iskren do bola. Nisam toliko tome pridavala pažnju dok si bio s nama, sada to sve bolno odjekuje i stravično nedostaje. Utjeha mi je velika sine što si iza sebe ostavio puno lijepog, dobrog, pozitivnog. Neki su te vidjeli drugačije, ja sam te poznavala u dušu. Znala sam i tvoju manje dobru stranu, ali ona je bila sitnica u odnosu na veličinu koju si nosio u srcu. Zato meni nitko ne može ništa reći o tebi što ja ne znam, što nisam znala. Ti si se povjeravao meni, onoliko koliko se sin majci može povjeriti, neke svoje tajne si dijelio s ocem i braćom. Naprosto, bio si otvoren, veseo, komunikativan. Kad si imao problem dijelio si ga s nama, sjetila sam se...kad sam bila na putu u sedmom mjesecu i kad si imao malu nezgodu, rekao si tati da mi ništa ne govori da se ja ne sikiram, ali nisi izdržao. Rekao si mi, i tada mi je bilo tako žao...reagirala sam onako, kako može samo majka. Uvijek sam ti željela dobro, najbolje...kad god sam ti mogla pružiti utjehu, pružala sam je. Kad sam danas išla k tebi, navrla su mi sjećanja na tvoje rano djetinjstvo, na sve temperature, upale uha, dječje bolesti, bolnice, moji strahovi, brige, suze, neprospavane noći. Tko majci može sada to nadoknaditi, vratiti...nitko sine. Mogao si samo ti, svojom srećom, svojim životom...svojom brigom za majku kada ostari, kada postane nemoćna. I došlo mi danas onako pitanje: "Dal' baš ja moram živjeti na silu, zar baš ja moram sve na silu.?" Reče mi jedna mlada žena, morate. A, ja volju gubim, nekako mi se baš neda, a MORAM. Nikada nisam voljela raditi nešto na moram, na silu, a sada najednom moram sve na silu. I onako, da ti budem iskrena, najiskrenija, promijenila sam se jako od kada te nema. Nekako mi se čini da me zapravo više nije briga kao će biti, što će biti, jer naprosto će se dogoditi, to što se ima dogoditi. Toliko sine danas od mame, volim te...nedostaješ mi silno. šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u nebeske visine.
Nasmijani moj...
Post je objavljen 02.12.2013. u 20:41 sati.