Da li je to puno ili malo dana, ja više ne znam. Oni su meni svi isti, tužni i teški, posebno sada u ove pred blagdanske dane. Nisam sijala pšenicu, lani si me pitao zašto je tako slaba. Valjda je i to slutilo da slijedi najtužnija godina iza koje će slijediti sve tužne. Dan prije kojeg si zauvijek otišao obišao si na biciklu cijelu našu dolinu. Svi su te vidjeli, svih si pozdravljao onako kako si ti znao, svojim osmjehom. Prozujao si redom da te svi vide i upamte tvoj osmjeh na predzadnji dan tvog zemaljskog života. Da je majka samo slutila da će to biti tvoji zadnji sati nikada te iz naručja ispustila nebi. Ja stalno pitam, pa pitam...zašto Bog odabra mene za ovoliku patnju i tugu, obilježi mi cijeli život do zadnjega dana...a odgovora pronaći ne mogu. Toliko sam voljela svoju djecu, obitelj mi je bila najveće bogatstvo koje sam imala i sada mi se čini da ništa više nemam, a i dalje imam dio obitelji koja mi je sve što imam, ali ništa više nije isto. I znaš, bio si mlad, naivan, ali si počeo učiti sve zamke života, razlikovati prave prijatelje od lažnih...ja sam tvojim odlaskom shvatila da su pojedini ljudi bez imalo osjećaja u sebi. Naprosto mi je teško vjerovati, jer ja sam suosjećala uvijek, čak i sa onima koje nisam nikada vidjela, kada bih čula za neku tragediju. Ovi moji neki "prijatelji" i poznanici ponašaju se prema meni kao da se ništa desilo nije. Neka mi oproste, ali ja to ne mogu tako prihvatiti. Ne želim nikada nikome da doživi ovu bol i tugu koju sam ja doživjela, ne očekujem od nikoga da me razumije, voljela bih samo da shvate da ja imam ranu, doživotnu ranu i da sam izgubila sina na pragu života. Ne trebam čak ni suosjećanje, samo molim za mir, neka me zaobiđu kad mi već ne mogu pomoći, neka se ostave naslađivanja na moj račun, neka prestanu govoriti o meni i mom životu. Ja ne živim ničiji život, mojega nitko ne bi ni uzeo, s toga bih voljela da me puste da živim onako kako znam i umijem, jer ja sada drugačije ne znam. Živim li pravo ili krivo, ne znam ni to. Nije me ni briga, mene ništa više ne može obilježiti nego što jesam, ja nosim pečat na srcu koji će tamo ostati do kraja života. Eto, sine uz ranu najveću koja krvari ja se borim sa životom koji više život nije. Nema meni više ništa što me može zaboljeti kao što si ti zabolio...jedino obitelj...ništa drugo. Volim te sine moj, volim te rano moja najveća i šaljem ti onaj naš nevidljivi, lepršavi u nebeske visine.
Post je objavljen 13.12.2013. u 20:22 sati.