Dugo sam danas spavala, predugo. Tako volim kada spavam, onda ništa ne znam i nadam se da ću te barem u snu vidjeti, i nekada mi se čini da si bio, ali se nikako ne mogu sjetiti sna. Osjećam se danas loše, bolesno...boli me glava, želudac, mučno mi je, ali sve mi to ne može skrenuti misli. Razgovarala sam jutros malo s Ivanom, znaš...bojim se da ne pomisli da ga manje volim nego tebe, zbog ove moje silne tuge, pomalo sam sve zanemarila. I kuću i obitelj i sebe, najviše sebe...prolaze dani jedan za drugim, imam problem s koncentracijom, ne mogu čitati...jednostavno ne ide. Ništa ne ide, sve je stalo i ostalo negdje u nekom prošlom vremenu, a ja sada živim u sadašnjosti s bolom, tugom i neizvjesnošću kako ću dalje. Idem sine nešto tati napraviti, moram...iako mi se silno neda. Volim te i šaljem ti onaj naš nevidljivi lepršavi u nebeske visine.
Post je objavljen 01.12.2013. u 19:27 sati.