Ja bih sada rekla ovo se zove luda kuća. Ja ovo ne mogu ovako, meni treba moj mir, moja tuga, moja bol. Ne daju mi disati, živjeti moj život. Meni je ovo naporno. Samo želim biti sama u tišini. Mir, tišina, susret sa svojom nutrinom i tobom. Opet si bio u snu, znam to, ali drugo ništa ne znam. Samo znam da sam te osjetila u snovima, tvoju prisutnost, ali ničega se drugog ne sjećam, samo znam da si to bio ti. Zašto ne mogu ništa vidjeti, zašto se ne sjećam kada tako silno želim? Ne znam, valjda baš zbog te silne želje za susretom. Kao god dani prolaze ja se osjećam drugačije, mijenja se moja nutrina. Jednostavno se mijenjam kao osoba, gubim sebe, gubim ono što sam nekada bila. Kakva ću konačno postati pojma nemam, možda se naučim nositi sa životom, sa samom sobom. Nikada, baš nikada...znam to u dubini duše, ja neću prihvatiti da sam te morala izgubiti. Otišlo je puno djece, mladih, znam...ali svi mi to proživljavamo na svoj način. Tuga za izgubljenim djetetom ne može biti nego najveća i najsnažnija koju je ikada i jedan roditelj doživio, veća ne može postojati. I od svih nas prolaznika na ovome svijetu morala je i mene dotaknuti, a samo sam trebala otići bar sekundu prije tebe da ne osjetim, da ne doživim. Na žalost, nitko me nije pitao želim li prije tebe, želim li umjesto tebe. Ostala je sada borba za život bez života. Na žalost, nema više te radosti koja će nadvisiti moju tugu i bol za tobom. Svaki trenutak koji bude imalo zračio zrakom sreće podsjetiti će na tebe i potjerati suzu. Sine moj, prosinac je, mjesec u kojem se svi raduju blagdanima, čekaju s nestrpljenjem Božić i Novu godinu, a ja želim pobjeći u neki svijet gdje nema boli i tuge...volim te sunce majčino i šaljem ti onaj naš nevidljivi lepršavi u nebeske visine.
Post je objavljen 03.12.2013. u 23:44 sati.