Marketing
...
Od kuda da krenem, što bih ti mogla reći da bi bilo barem malo lijepo. Danas i sutra je Božićna čarolija u dolini Gacke...ima puno ljudi koji se raduju...ja sam otišla malo pogledati zbog poštovanja prema svojim kolegicama koje su uložile puno truda da urede izložbeni prostor. Nisam otišla da bih se veselila i radovala...glazba je glasno svirala, već samo to mi je stvorilo nelagodu, ali mojoj kolegici s posla nije bilo nimalo nelagodno upravo pred manom zaplesati u ritmu glazbe. Zadržala sam se tri minute, ništa više...zabolilo me opet. Ja zbilja ne očekujem da me netko razumije, da dijeli moju bol, ali...ja bih prema nekom tko mi je kolega na poslu i da je ostao bez djeteta imala bar toliko poštovanja da ne plešem pred njim s rukama u zraku. Meni je to bilo ponižavajuće, nepoštovanje čovjeka...ali nema veze, progutati ću ja i to. Neka se raduju, ali ne mojoj nevolji...svi imaju djecu i nitko ne zna što ga sutra čeka. Zaista ne želim da itko ikada osjeti ovoliko boli koju ja nosim. Znam ja sve, sve izlazi na vidjelo...neka im Bog oprosti, ja sam već oprostila, a da me boli, boli me. Neka, nema veze sine...znam ja koliko si ti mene volio, koliko si me štitio, ja sada nema što drugo nego učiti živjeti i spoznavati i dalje okrutnost života. Ništa više mamu ne može dotaknuti nego što me je tvoj odlazak. Srela sam tamo par dragih ljudi koji su te jako voljeli i naravno, suza je krenula i meni i njima. Eto sine moj, da li je uopće tragedija napustiti ovaj svijet u kojem je sve manje ljudi i ljudskosti ja više ne mogu niti procijeniti. Znam samo da me boliš, jako...ponekad nesnosno, ali...čekam, čekam dan kada ćemo se sresti, a do tada će letjeti svakog trenutka onaj naš nevidljivi lepršavi u nebeske visine. Volim te...i ne znam kuda ću sa ovom neuzvraćenom ljubavi. Za braću sam podijelila one dvije trećine, a ova tvoja luta i ne zna kuda da se smjesti.
Post je objavljen 14.12.2013. u 20:11 sati.