Opet je petak, mislim da je sada 18. po redu. Tko ih više pobrojiti može, previše se namnožilo tih dana bez tebe, petaka, subota, nedjelja puta sedam. To je ravno 126 dana...126 rana je premalo ako kažem. Svaki dan, baš svaki dan otvori se njih nekoliko. Treba imati snage za život s toliko rana, toliko patnje, toliko boli. Ne znam kako objasniti sebi, a kamo li kome drugome kako sam uopće živa, normalna, kako dišem, spavam, hodam, mislim...nekome je to normalna rutina. Meni je napor, ja za sve u svom životu sada trebam uložiti dodatnu energiju da se pokrenem, da razmišljam, da čitam, da kuham. Najgore od svega je što nitko u našoj obitelji nije ovo zaslužio, ostati bez sina i brata, ostati jedni bez drugih, gušiti se svatko u svom bolu, pretvarati se da smo dobro, da ćemo biti dobro, da živimo. Živi smo sine, mi smo tu, ti si tamo. Jedina utjeha je da ćemo se opet jednom okupiti i biti ponovo sretna obitelj kojoj više nikada nitko neće moći ukrasti sreću i radost. Ovaj život je prolazan, to je sreća za nas. Samo smo tren ovdje u prolazu, a ti nas čekaš tamo u vječnosti. Bez obzira na to što si tamo, što vjerujem da ti je sada dobro, da nema za tebe više bola i patnje strahovito mi nedostaješ ovdje. Nedostaješ jer si bio tako mlad, pun života i radosti...pjevaj sada sine sa svojim drugovima i čuvaj one koji su te zadužili. Volim te beskrajno, moja ljubav seže do tebe, ja to osjetim i znam da ti znaš koliko ljubavi ti šaljem i onaj naš nevidljivi, lepršavi zagrljaj koji svaki dan leti put nebeskih visina.
Post je objavljen 06.12.2013. u 22:05 sati.