Sine, dođe drugi Božić. Radost zbog rođenja našeg Spasitelja i Otkupitelja. Voljela bih da mogu u srcu, zaista osjetiti tu neizmjernu radost, ali moje srce je još uvijek previše ranjeno za bilo kakvu radost. Hvala Bogu, da se smijem nadati, da se smijem radovati susretu u Vječnosti. To je nešto, što meni daje snagu za svaki novi korak, za svaki novi udah, za svaki novi dan. Božić je sine, blagdan obitelji, a tebe nema s nama. Ti slaviš Isusovo rođenje sa vojskom svojih anđela. Zavidim ti na tome, zavidim ti što si ti tamo, a ja koja tako silno želim biti s vama, moram nositi zemaljski križ, težak poput olova. Križ, koji se sručio na moja leđa, pod kojim tako često padam, pa se dižem podignuta nevidljivom rukom. Znam da si ti moj zagovornik na Nebu, znam da ne želiš da mama tuguje i pati. Oprosti mi sine moj, ja sam samo mama. Mama koje te neizmjerno i bezuvjetno voljela, koja je željela tebe gledati u starosti, koja se nadala da ćeš upravo ti biti taj koji će se brinuti za mene. Sada su se neke nade, čežnje, želje, snovi i planovi pretvorili u pepeo. Samo si ti ostao u srcu i sjećanjima. To je ono jedino što mi nitko ne može oduzeti, sjećanje na sreću, na dane kada smo skupa slavili Božić. Mi to sada radimo u tišini i molitvi, a ja se nadam da ti slaviš zajedno sa Slavljenikom i da si Mu bliže nego ikada. Volim te sine, nedostaješ mi više nego jučer, manje nego sutra, ali...živiš vječno. Šaljem ti u nebeske visine onaj naš nevidljivi, lepršavi.
Post je objavljen 25.12.2014. u 17:36 sati.