Nisam zaboravila, bez brige. U mislima si 24 sata dnevno, živiš u mislima, molitvama, u svakom otkucaju mog srca, u svakoj suzi koja krene. Nije lako sine boriti se sa životom, lakše bi bilo da ne znam, da ne postojim. Ovako moram ponovo učiti živjeti jedan potpuno novi i drugačiji život. Život bez sreće, radosti, smijeha...u našoj kući je toga bilo u izobilju, ali...sada je sve drugačije. Pokušavamo se sabrati, početi živjeti...ali ne ide to baš jednostavno. Pusta je kuća bez tebe, kad si bio baš takav da si unosio puno svega...stalno si bio u pokretu, priči...uh, kako to sve fali. Bog zna zašto si morao otići tako mlad, taman na pragu života, kada si trebao svoju obitelj osnovati, kada sam se trebala radovati tvojoj sreći. Znaš, svaki dan nam odlaze mladi ljudi, nisi sam tamo, valjda si našao društvo, barem si ti bio društvenjak i veseljak. I nadam se da ih uveseljavaš kao što si to uvijek radio. Ja bih život dala da to mogu vidjeti samo na minutu, pa neka sve stane. Umrla bih kao najsretnija osoba na svijetu...volim te i javi se.
Post je objavljen 17.09.2013. u 22:28 sati.