Naš život bez tebe

četvrtak, 12.09.2013.

Evo mene da ti malo pričam. Znaš, našla sam sasvim slučajno maloprije jednu sliku gdje ste vas tri brata skupa. Slika je malo starija, ali mami je bila kao da je jučer slikana. Slika je to, kad je u našoj kući bila sreća...vas tri nasmijana. O, moj Boris, sine moj, ovo stvarno više nije život. Ovo ti je za mamu preživljavanje iz dana u dan. Ja znam da ne bih smjela ovako, ali ne mogu ja to samo tako izbrisati iz glave. Sutra će biti šest tjedana kako si nas napustio. Nitko se nije nadao, ti najmanje sine moj. Nismo znali da ćeš u dijelu sekunde zauvijek ostaviti svoju obitelj, svoju ljubav koju si obožavao i brinuo za nju kao princezu. Znaš, fališ ti i njoj jako, ali mlada je ona...s vremenom će polako bol za tobom uminuti. Samo će mama cijeli život čekati na tebe. Ono što je od maminog srca silom otkinuto, ništa ne može izliječiti. Bez obzira na vjeru i nadu koju nosim u srcu da ću te jednom sresti da me čekaš tamo negdje...ja ipak imam pravo na ovu bol, na ovaj tužni vapaj. Nije li i sam Isus zavapio: "Oče moj, oče moj, zašto si me ostavio?" Sada i ja vapim i pitam, ali odgovora nema, jednom ću saznati...i zbilja se nadam da neću predugo čekati.
Malo mi smetaju neki "dobronamjerni" savjeti, moraš ovo, moraš ono...ja i ti nikada to nismo voljeli da nam neko govori "moraš", sjećaš li se :) govorili smo da se samo umrijeti mora. Znaš, vidim da si imao puno mojih i tatinih karakternih osobina, pa smo ti govorili da si naslijedio sve najgore osobine od mene i tate, a u stvari su bile najbolje. Bio si ponosan, nasmijan, pravedan, iskren, svađalica, a opet tako sramežljiv da si se znao zacrveniti za najmanju sitnicu, da ti je bilo neugodno...a to je danas osobina koju još malo ljudi ima. I ne moram ti reći, bez obzira koliko si mami u životu priuštio briga, da sam zaista ponosna na tebe. U tebi je čovjek mogao naći zbilja nježnost i dobrotu. Živim sada od sjećanja, pa sam se sjetila kako ti je onaj stric donio čokoladu kad te pitao di nam je onaj pas, a ti si mu odgovorio da je umro. Drugi dan je došao i donio ti čokoladu, rekavši da si ga se toliko dojmio da govoriš da je pas umro, danas kada za ljude govore da su krepali. Točno tako je rekao...i opet sam bila ponosna. Ponosna sam bila kada su mi govorili da se znaš pristojno ponašati, pristojno svakoga pozdraviti. I što još da ti danas kažem osim da mi fališ toliko, da mi se na trenutke čini da ću zbilja umrijeti od bola, da te volim, da ću te voljeti svakog trenutka svoga života, od onoga trenutka kad sam saznala da te nosim pa sve do susreta u vječnosti.

<	rujan, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)