Naš život bez tebe

subota, 28.09.2013.

...

Idem ti malo napisati, a zapravo danas ne znam što bih ti točno rekla. Izmiješali su se osjećaji pa ne znam da li sam tužna, tjeskobna, na trenutke osjetim i nekakvu ljutnju. Ne znam, ljuta sam valjda zbog svega što se dogodilo. Stalno mislim da to nije trebalo tako biti, što si ti baš odabran da odeš. Ti koji si bio tako pun neke životne radosti, zujalo koje nigdje nije imao mira. Nije li tvoja duša možda ipak bila nesretna ovdje, možda joj je bilo tijesno, možda je tražila slobodu i prostranstvo. Na Zemlji to sigurno nije imala. Ja pokušavam opravdati tvoj odlazak na sve moguće načine, nadajući da će mi tako barem malo biti lakše. Kad bi mi ljudi barem mogli razumjeti, ali...na žalost ja to još ne mogu. Kad bi se mene pitalo, kad bih ja imala mogućnost ne bi bilo stradanja, ne bi bilo patnje, gladi, siromaštva. Nikada ni jedna majka nebi zaplakala nad mrtvim djetetom, nikada nebi bilo nesreća, naprasnih smrti. Svi bi umirali prirodnom smrću, naravno prije svoje djece. Da se mene pita ja bih naredila ljubav, nesebičnu, koja bi se širila cijelim svijetom, kad bi ja... ali ja sam samo jedno majušno biće poslano na svijet patnje, boli, stradanja. I tko zna kada će moje poslanje biti završeno, valjda će ostati nekakav trag iza mene. Materijalno neće ništa ostati, ali moja nada je da će ostati trag ljubavi koju sam uvijek nastojala širiti oko sebe. Prije par dana mi je jedna mlada djevojka poslala poruku da me u jednom trenutku doživjela kao vlastitu majku. Drago mi je bilo da mi to kaže, a družile smo se kad je bila djevojčica od šest godina i zapamtila ljubav kojom sam pristupala svakom pojedinom djetetu. I zato se ja pitam stalno iznova, ZAŠTO? Toliko sam voljela, toliko davala ljubavi, i onda ostanem osakaćena za dio svog srca. Ostalo je ljubavi u meni, ali ona je sada drugačija. To je tužna ljubav, još osjećajnija, još veća, još dirljivija. Pa zar mi je trebala veća nego što sam imala? Ne znam sine moj, mama je jako ranjiva, ali voli, voli nesebično. Bez tebe je jako teško, ali kad ljubavi nebi imala nebi ni mogla živjeti. Živim iz dana u dan, tužna, tjeskobna, ali srca punog ljubavi.
Danas sam bila par minuta u tvojoj sobi, onako samo malo. Miris tvoje sobe se ne mijenja, isti je kao da si uvijek u njoj (možda i jesi), ali nekako mi je teško, malo sam provirila u tvoj ormar, vidjela cipele koje stoje tamo gdje si ih ostavio. Neka stoji, neću to dirati za sada, ne mogu. Čekam ja neko čudo, pa neka stoji. I da, upalila sam ti danas ono svjetlo sa Isusovom slikom koju si ti svojoj mami kupio. Neka sada svijetli u tvojoj sobi, neka ti svijetli vječno svjetlo.
Šalje ti mama tisuće najnježnijih zagrljaja u ovu tužnu i tihu rano jesensku noć. Volim te Boris.

Tvoja posljednja fotografija 18.07.2013. na rođendanu kumčeta, 16 dana prije odlaska u nebeske visine.

<	rujan, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)