Ljubavi moja mila. Tuga me svladala, ne mogu prozboriti niti riječ. Tata danas reče, kad smo bili kod tebe da ti je bolje nego nama, koliko god okrutno zvučalo u ovom trenutku, to je bolna istina. Ti više ne znaš za boli, patnje, stradanja. Nema više brige za ništa, ništa. Mama je tu sada da brine o svemu što sam obećala učiniti za tebe. Nadam se da ću imati snage i da će Bog biti svjedok istine. Sretnem neke drage ljude, neke tvoje drage prijatelje koji su te voljeli, ali znaš ima i onih koji su se baš zainatili da te ocrne čim više. Ni mrtvom ti ne daju mira, ali neka...imaju oni svi svoj život i nitko od njih ne zna što ih sutra čeka.
Danas ti neću ništa više napisati...ne želim ti danas više reći riječ jer je svaka suvišna. Dovoljno je reći da mi nedostaješ i da te beskrajno volim.
< | rujan, 2013 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.