Naš život bez tebe

petak, 13.09.2013.

Šesti petak

Sine, šest tjedana je danas, u 18:50 u ovo vrijeme bio si još tako živ. Kako je to sve bolno i tužno, kako ovaj ljudski život uopće ima smisla. Ja gorko žalim što sam poslana na ovaj svijet. Koja je moja misija i poslanje osim patnje koju iskusih bezbroj puta u svom životu. I sada me sudba živu pokopa, ma nema meni više života, što će mi ovakav život bez radosti, smijeha, veselja. Sve moje patnje, problemi, stradanja u životu sam pobijedila zbog tebe i tvoje braće. Imala sam se za što boriti. Oni su sada odrasli, praktično samostalni ljudi, ja zapravo više tu i ne trebam biti, nemam volje sine. Što se ovako mučiti sa boli, čemu na silu živjeti život bez života. Ja sam ti u stvari postala nekakav živi "mrtvac". Nema u meni više ničega, svaki dan se u meni ugasi jedna životna svijeća, tebi je upalim, moja se ugasi. I treba tako, što bih ja trebala živjeti, a ti ne? S čim sam ja zaslužila biti tu, a ti pun života, radosti, veselja, nade, ljubavi morao otići. Ja to ne mogu prihvatiti. Neka mi Bog oprosti na ovim riječima, oprosti mi i ti sine što sam sebična, ali ja sam tvoja mama...nisam bila mama, ja sam uvijek mama kojoj je dijete umrlo. Ja to ne mogu nositi...nemam ja te snage. Ti znaš sine što je mama činila za obitelj, uvijek vas držala na okupu...pazila na vas, strepila, savjetovala, žrtvovala sve. Godinama sam bila bez posla i po jednoj strani sam bila zapravo sretna što sam najveći dio vašeg djetinjstva provela sa vama. Mi se nismo nikada razdvajali, to je majčina rana velika. Uvijek smo bili skupa...iz dana u dan, iz godine u godinu i sada tebe najednom nema. Kako se pomiriti s tim, kako to prihvatiti da si otišao zauvijek. Ja ne mogu...ne mogu. Toliko mi fališ da osjećam fizičku bol. Volim te sine, volim te toliko da to riječima ne mogu opisati. Mogla bih ti samo zagrljajem pokazati...samo te zagrliti želim, ništa drugo.


Može li se suspregnuti suza kad ispred sebe vidiš lijes i znaš da je cijeli tvoj život u njemu, tvoje dijete i sva tvoja sreća.

13.09.2013. u 16:39 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< rujan, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)

Opis bloga

02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.

Linkovi