Naš život bez tebe

nedjelja, 08.09.2013.

Čekam

Sjedim sama, čekam, a ne znam što čekam. Nadam se, ludo se nadam da je ovo neki ružni san, koji sanjam dan za danom. I nikako se probuditi ne mogu. Živim li ja u snu ili javi, što god da je, nije lijepo. Niti je lijepi san, niti je lijepa java. Tko može prihvatiti bolnu istinu. Ja to ne mogu, ja to ne želim znati...ja još čekam da se vratiš kući. Samo si otišao na dalji put i ti ćeš se vratiti, zar ne? Ti ne bi nas ostavio da nam se ne javiš, ti si previše volio svoju obitelj. Sve smo bili jedni drugima, ne može se samo tako odlaziti bez oproštaja, bez pozdrava. To mi nismo naučili tako...nismo naučili povrijediti jedni druge. Jel' se ti ljutiš nešto na mamu kad se ne javljaš? Pa svaki dan ti pišem, zvala sam te danas, isključio si i mobitel. Nemoj, znaš da sam u brigi. Uvijek si se javio, posudio mobitel od prijatelja kada nisi imao novaca na računu, samo da mami javiš da ne brine. Sine mili, ja ne mogu više čekati. Mami će se srce slomiti od brige...zoveš li ti mene k sebi. Reci, samo reci...što god želiš ja ću učiniti za tebe, samo da promijenim ovo stanje u kojem sam sada. Sve će biti bolje i lakše nego ovo. Javi se mami, ja ću čekati, ja ću uvijek čekati. Mama nikada odustati neće.

08.09.2013. u 00:16 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< rujan, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)

Opis bloga

02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.

Linkovi