Tužan i težak dan, kiša pada a ja cijeli dan spavam. Tako volim kad mogu spavati, tada ništa ne znam, ali znam da ne mogu prespavati ostatak života. Samo da mi je naći način kako se nositi sa gubitkom najdraže osobe na svijetu...neka boli, samo da naučim nositi tu bol. Nisam sada sposobna, nisam učinkovita. Odrađujem neke stvari spontano, ono kao što moram, a sve mi je problem. Ja ne bih ništa, jer ne vidim zašto nešto moram. Po drugoj strani sam potpuno svjesna da tako dugo neću moći, da se moram pokrenuti, usmjeravati misli nekamo drugamo, a ne znam da li se to može. Valjda ću s vremenom uspjeti. Išli smo ja i tata vidjeti da li gore svijeće, pada kiša, da ti ne bude tamno. Samo da te prekrižim, pomolim jer ne bih imala mira da nisam išla vidjeti.
I gore svijeće usprkos kiši, gore i kod kuće, neće se ugasiti nikada tvoje svjetlo.
Pisala bih ti još malo, ali nekako mi ni to danas ne ide. Ne idu ni riječi preko usta, spustio se mrak. Idem barem odraditi ono što moram. Volim te dušo moja u nadi da će ovo vrijeme brzo proći, da tamo kod tebe nema boli, da ćemo se sresti u radosti.
Post je objavljen 29.09.2013. u 18:52 sati.