Marketing
...
Uhvatila me popodne opet neka sjeta i ne pušta. Bila sam kod tebe maloprije, ali ništa mi sada lakše nije. Znaš teško mi je kad vidim tvoje prijatelje, vršnjake, bivše školske kolege. Svi su tu, vesele se i raduju svakom novom danu, ljubavi, suncu, izlasku vikendom. Njima je sve isto, njihovi dani nisu se promijenili...naši su nekako postali drugačiji. Naša obitelj je drugačija, osakaćena. Dani su postali jednolični, pusti, bez nade da će se nešto promijeniti preko noći. Teško je sine susretati poznate ljude, onaj njihov upit: kako ste, znam da je upućen u dobroj namjeri, ali što da im odgovorim sada. Uvijek sam odgovarala, super sam, odlično. I ako nekad nisam bila baš najbolje mogla sam to reći, jer sam znala da će biti bolje. Sada to više ne znam, sada ne znam da li ću do kraja života moći izreći da sam super, da sam odlično. To više ne može biti, možda ću biti podnošljivo...jer sada nisam ni to. Morala sam ići do posla odraditi još nužne stvari prije bolovanja, jednostavno je posao takav. Upravo zbog toga i ne mogu preuzeti odgovornost u ovakvom stanju raditi, ti to znaš. Želim biti s tobom, s tatom i braćom, Janom...želim se s vama družiti, jer sad smo potrebni jedni drugima. Nekako moramo ispuniti ovu prazninu koju si ostavio iza sebe, a ona nije mala. Nastala je ogromna praznina, tišina...ništa je ne može sada popuniti osim našeg zajedništva u kojem ćeš i ti ostati ako se mi budemo zbijali zajedno. Ako se počnemo udaljavati jedni od drugih, onda smo izgubili zauvijek i tebe i sebe. Ja to ne želim, znam da ne želiš ni ti. Uvijek smo bili skupa, u dobru i zlu...ti sada od tamo pazi na sve koje treba paziti. Bio si uvijek tako pažljiv prema svima, zapravo bio si naivno predobar. Neki su to poštovali, neki iskorištavali...ali znamo da je to život. Zato sada pazi na nas, pazi da ti ostanemo obitelj. Mi ćemo moliti za tebe, ti čuvaj nas. Volim te, želim te zagrliti...i samo ti šapnuti da nam nedostaješ. Svaki dan sve više.
Post je objavljen 25.09.2013. u 19:09 sati.