Naš život bez tebe

petak, 27.09.2013.

Osmi tjedan

Kad ti se dogodi ovakva tuga u životu, kad ti se otkine komad srca niti ne shvatiš što ti se zapravo dogodilo. To postaje svaki dan stvarnije i svaki dan zapravo donosi bolniju spoznaju. Nikada se to više ne može popraviti, nikada preboljeti, nikada zaboraviti. Učim živjeti, ja u pedesetoj godini učim ponovo živjeti, koji apsurd od života. Toliko mi se život promijenio da sam ja zapravo postala potpuno drugačija osoba nego što sam bila, a znam da nikada više neću biti ona "stara" ja. Od kada si otišao, s tobom je otišao moj stari život, moje veselje, optimizam, žar. Samo je ljubav ostala, ljubav i tuga. Ništa drugo u meni više nema. Moram sada učiti, prihvatiti drugačiji život, prihvatiti sebe ovakvu kakva jesam. Zapravo ne znam što bih rekla, onu svoju pravu i trenutnu želju ne smijem ni izustiti, a zapravo bih bila najsretnija da se ostvari. Tamo negdje u snovima, tamo gdje prestaje tuga, tamo gdje ljubav vlada, tamo gdje nema bola. Stvarnost je presurova, osam tjedana bunila, nade da nije istina, nade da si samo otišao na put, da ćeš se vratiti i reći: "Evo me mama, ne brini, mi smo samo malo lutali." Nema sine više nade, mama se probudila iz svog ružnog sna i shvatila da nije san. Pokazao si mi se jutros u nekom polusnu kako čučiš pokraj rijeke i smiješ se onim svojim neodoljivim osmjehom, kako je majci srce zaigralo, ali prekratko je trajalo, valjda od silne želje da te zagrlim, uspjela sam samo zvapiti; sineee i shvatiti da te nema. Dugi su moji dani, noći strahovito duge, nikada joj kraja. Legnem, usnem, ustanem, šetam, legnem, usnem, ustanem i tako prođe noć, svane novo jutro, ništa drugačije, ništa ljepše.
Pitanja još uvijek naviru, ne znam im odgovora, ali ipak sam sigurna da zbilja nije fer. Zašto ti, zašto naša obitelj koja je bila tako povezana. Kada ću naučiti na svoj novi život, kada ću naučiti dostojanstveno nositi svoju bol pitanje je vremena. Do tada treba skupljati ove rasute mrvice, nadati se ponekom lijepom snu u kojem ćeš ti biti, nadati se čim skorijem susretu.
Šaljem ti lepršavi, nevidljivi zagrljaj i svu svoju ljubav.

27.09.2013. u 20:29 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< rujan, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Kolovoz 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (4)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (10)
Travanj 2014 (12)
Ožujak 2014 (16)
Veljača 2014 (11)
Siječanj 2014 (19)
Prosinac 2013 (27)
Studeni 2013 (30)
Listopad 2013 (31)
Rujan 2013 (33)
Kolovoz 2013 (24)

Opis bloga

02.08.2013. tragično sam izgubila sina u prometnoj nesreći. Zvao se Boris i imao je 24 godine. Bol za njim je toliko snažna da je pokušavam pretočiti u slova. Nema tu olakšanja, samo suze lakše klize niz lice. U nekakvoj ludoj nadi da me čuje, da zna...u očekivanju da se javi.

Linkovi